Silan se svijet tiskao oko Isus i gurao ga. Svaki je htio doći do njega i reći mu koju riječ. Apostoli su pravili red ali badava. Gužva je bila sve veća. Jači su se i laktima probijali naprijed a slabiji su ostajali odostraga ili po strani. Među onima koji su bili odostraga bila je i jedna slaba žena. Bila je još mlada ali lice joj je bilo blijedo. Žena je bila teško bolesna. Strašno krvarenje mučilo ju je već dvanaest godina. Čudna bolest. Žena ju je u početku prikrivala. Kako je ta bolest došla na nju? Evanđelje ne spominje njezina muža niti da li je imala djece. Ali velika tjeskoba morala je vladati u toj ženskoj duši. Možda ju je muž potajno otpustio. Ona je zaredala od liječnika do liječnika da bi našla zdravlje. Prešla je preko svih ljudskih obzira, preko običaja svoga naroda, pregazila je i stid tražeći samo zdravlje da postane normalna žena, da bude opet sretna majka, da se ne mora od stida sakrivati pred drugima. Uzalud je nastojala! Sve svoje imanje potrošila je na liječnike, a nijedan je nije mogao izliječiti. Sad joj je preostao samo jedan liječnik. Onaj koji je prolazio Judejom čineći dobro, Isus iz Nazareta. Čvrsto je vjerovala. On joj sigurno može pomoći. On ne liječi kao izraelski vračari i liječnici. On liječi silom odozgo. Zato se ta mala, sitna žena umiješala u ono mnoštvo koje je slijedilo Isusa. Ali kako doći bliže, kako doći do njega? Kako će mu ona izložiti svoj problem? Hoće li je on htjeti saslušati? Kako pred tolikim mnoštvom? Sitna i blijeda žena crvenila se od muke. Što da radi? Ne, ne može do njega jer ju stalno guraju u stranu. Ne, ne će mu moći ništa reći jer su joj usta kao kliještima zatvorena, a Isus se sve dalje od nje odmiče žureći prema Jairovoj kući. Ne smije gubiti vrijeme. Nešto mora učiniti. Mora se progurati do Isusa. Zna ona, samo se mora dotaknuti njegove haljine. Čvrsto vjeruje da je On može i hoće ozdraviti. Vjeruje jer On je Sin Božji. Čemu njezine riječi? On sve zna. Pristupi ona odostraga i drhtavim rukama dotakne njegovu haljinu. U taj čas osjeti da je krvarenje prestalo, osjeti da je zdrava. Sad ju muči drugi problem. Kako pred tolikim narodom Isusu zahvaliti? Bilo ju je stid. Dok je razmišljala što da radi, začuje ozbiljan Isusov glas: “Tko je taj koji me se dotaknuo? ” Uvjeravali su ga apostoli da se u tom mnoštvu ne zna tko ga je dotaknuo. On je ponovo rekao: “Netko me se dotaknuo, jer ja znam da je sila izišla iz mene”. Sirota žena! Drhtala je i prije a kako tek sada zadrhta. Opazi da se pred Isusom ne može sakriti pa istupi i pade pred noge Isusu i prizna sve pred cijelim mnoštvom da ga se ona dotakla i da je odmah ozdravila. Tako slabašna postala je u času tako jaka. Tako je pred svima zasvjedočila svoju vjeru u Sina Božjega. Isus joj tada blago reče: “Kćeri, vjera ti je tvoja pomogla, idi u miru. “
Od majčina krila nitko joj nije rekao tako blagu riječ. Nije odbačena, nije prezrena. Isus je pokazao da ima smisla za sve što je ljudsko. Njezina čudna bolest nije ga odvratila od nje, dapače On je zove: “Kćeri. ” Poslanje žene je da nosi život i ljubav jer u ljubavi je život. Život ima onda smisao ako izlazi iz ljubavi, iscrpljuje se u ljubavi i nestaje u ljubavi. Ta ljubav žene mnogo je puta kroz vjekove opjevana, nagrađena, stavljena na prijestolje ali je nažalost toliko puta neshvaćena, nepriznata i oskvrnuta. Ima Jedan koji ženu razumije, koji poštuje najdublje strane njezina bića. To je Onaj koji bolesnu ženu zove “kćerkom”. Nazvao ju je tako iz ljubavi. To je ljubav koja izlazi Iz Očeva bića.
Marica Stanković
Neka misije u našoj župi svakog našeg vjernika potaknu na sudjelovanje u tim milošću ispunjenim danima.
Varaždinska biskupija
