Isus je učitelj koji svoje učenike želi poučiti pravom životu. Pripremiti ih na razne životne situacije. Upozoriti ih na lijepe ali i na manje lijepe strane života. Poučiti ih da uz radost idu i poteškoće, da nema slave bez truda i napora, da se do proslave uskrsnuća ne dolazi drugačije, osim preko križa. No, čim Isus spomene tu drugu, težu stranu života, za uši manje lijepu, a za život neugodnu, učenici se pokolebaju. Već nakon prvog navještaja muke, da »Sin čovječji treba trpjeti«, Isusovi učenici počeli su sumnjati u sve ono lijepo što je Isus činio. Bogu pripada slava, a ne patnja. Čast, a ne poniženje, misle oni.
Vidi Isus da oni toga ne shvaćaju. Što radi? – Vodi ih u osamu, na planinu i “preobrazi se pred njima”. Pokazuje im proslavljeni oblik življenja. Pokazuje im što ih čeka. Pokazuje im da se isplati truditi, žrtvovati. Pretpostavljajući da ipak ni to nije dosta, iz oblaka se začuje Očev glas koji posvjedoči: “Ovo je Sin moj, Ljubljeni!… Slušajte ga!” I Otac zna da učenici nisu dorasli svom pozivu. Da se ponašaju kao pravi učenici samo onda kad im odgovara ono što Isus govori, odnosno kad ih ne poziva na žrtvu. No, Isus govori o križu, muci, patnji. Htio bi da ga i tada učenici slijede.
Isusu su križ i slava neodvojivi jedno od drugoga. Zna on kako slavni trenuci uznesenja i slave ne traju dugo. Dođu u životu različiti oblaci prepuni problema, sumnji i poteškoća koji nam sakriju Božju blizinu, i zbog kojih zaboravimo da nas čeka preobraženje i novi život. Zato želi ohrabriti svoje učenike da se ne boje života, ni poteškoća.
Stara latinska poslovica glasi: “Preko trnja do zvijezda.“ Ništa se veliko i vrijedno ne postiže bez truda. Na životnom putu svakoga od nas čekaju mnogi problemi, poteškoće, vjernički rečeno križevi. Krist nam nije obećao da će nas zaštiti od križeva nego da će nam dati snagu da ih nosimo i da preko njih rastemo u dobroti i ljubavi.