Bog je u pradavnini dao čovjeku ovu zemlju rekavši mu: „Zagospodari njome.“ Bila je to Božja zapovijed odmah u početku čovječanstva. Ovaj je svijet Božje djelo – djelo Božjeg stvaranja, ali to djelo Bog predaje svome stvorenju, čovjeku na usavršavanje i upravljanje. Bog osposobljava čovjeka i daje mu veliki Božji dar – razum.
Tim je darom čovjek osposobljen da svijet dograđuje i usavršava. No, razum se kao svjetiljka može ugasiti, izopačiti i iskvariti, pogotovo ako čovjek čini pogrešku na pogrešku, grijeh na grijeh. Tako jest čovjek postupao po svojemu razumu. Uostalom, imamo svaki dan dosta primjera kako čovjek kao razumno biće postupa protivno svome razumu – postupa nerazumno.
Čitamo u Svetom Pismu kako je Bog čovječanstvu dao svoj drugi dar – svoju Objavu – svoju riječ koju je čovječanstvu slao preko pravednika Staroga saveza i preko proroka. Opominjući ljude svojom riječju. Bog je vodio čovječanstvo a svojom je riječju posebno odabrao i vodio izraelski narod koji je živio u mnoštvu bezbožnih, neznabožačkih i mnogobožačkih naroda. Vođeni Božjom riječju Božji se narod očuvao i u sebi sačuvao Božju riječ i mudro se vodio Božjom riječju čuvajući obećanje Božje. Na koncu vremena Bog šalje i treći, najveći dar čovječanstvu – svoju utjelovljenu Riječ, Sina svoga, samu mudrost Božju. Utjelovljeni je Sin Božji ne samo progovorio pravu riječ, pravu mudrost nego je i pokazao svojim djelima kako čovjek mora živjeti na zemlji da bi ovaj Božji svijet mogao dograđivati. Za Sina Božjega, mudrost Božju piše u Svetom Evanđelju: „Svijetom je prošao čineći dobro.“ Sin Božji, mudrost Božja, učio je kao nitko do tada. Živio je tako da je mogao uskliknuti: „Tko će me od vas prekoriti za grijeh? “
Mi posjedujemo pravu knjigu Božje mudrosti. To je sveto Evanđelje. To je riječ i djelo Isusa Krista, Božje mudrosti. U njoj ćemo naći kako nam valja živjeti da bi ovaj svijet bio dobar i bolji. Naučimo to iz svetog Evanđelja.