Danas u svetom evanđelju promatramo Isusa. Trideset je godina proživio u Nazaretu u svojoj maloj kućici, u svojoj skromnoj radionici jednog drvodjelje, naučivši zanat drvodjelje od svetog Josipa. Sveto evanđelje ga crta na početku njegovog ozbiljnog životnog zadatka. On se ide najprije pripraviti za taj zadatak. Napušta buku radione, buku grada Nazareta, čak buku kuće i povlači se u pustinju gdje se njegov duh može sabrati, gdje može duhom mirno promatrati Boga, nebeskog Oca i samog sebe pred Bogom i pred ljudima kojima je poslan. Na sličan su se način pripremali za svoje životne zadatke velikani Starog zavjeta. Zašto su bježali u samoću i starozavjetni i novozavjetni sveci pa i sam Isus? Očito da su u samoći i tišini mogli bolje čuti Božji glas, glas svoje savjesti, da su čistije spoznavali Božju volju, da su jačali svoju volju za Božja djela. Gledajte život današnjice. Teško je i gotovo nemoguće čuti Božji glas u buci, čuti glas svoje savjesti, u takvom se ambijentu teško može ozbiljno razmišljati a kamo li moliti te sretno i zadovoljno živjeti. Sveta Crkva svoju djecu poziva po uzoru Isusovom na četrdesetdnevni boravak u ozbiljnosti, u molitvi, u čitanju Svetoga Pisma, u postu i nemrsu, u školi kršćanskog života. Ne ćemo, doduše, moći otići niti u jednu pravu pustinju jer kod nas pustinje nema ali možemo koji put zatvoriti buku radija i televizora pa u zajedničkoj molitvi obitelji stati u tišini pred Bogom, spremni čuti njegov glas i otkriti njegovu volju. U sabranosti i samoći nisi nikad sam. Tu je onda Bog sasvim blizu, tu je njegova milost u našem srcu. U toj tišini moći ćeš promatrati svoje misli – jesu li uvijek čiste, svoje želje i riječi – jesu li dostojne čovjeka kršćanina? Moći ćeš čuti glas svoje savjesti i u svjetlu Božje milosti moći ćeš vidjeti svoja djela – kakva su? – dobra ili zla. U sabranosti, tišini i molitvi spoznat ćemo samoga sebe i, dakako, svoje obaveze, svoje dužnosti i svoje poslanje oca, majke, radnika, zanatlije, prosvjetnog radnika… korisnog člana Crkve i ljudske zajednice.