Čitanja: Dj 4,8-12; Ps 118; 1Iv 3,1-2; Iv 10,11-18

Na nedjelju Dobrog Pastira, Crkva pred nas stavlja čitanja koja posebno ističu dvije stvarnosti: snaga imena Isus i poslanje njegovih učenika. Prvo čitanje svjedoči o snazi Isusova imena: „Doista, nema pod nebom drugoga imena danog ljudima po kojima se mogu spasiti” (Dj 4,11–12). Kažu stari Latini: „Nomen est omen” – ime je znak. Zašto je toliko moćno Isusovo ime?

Odgovor nas vodi do evanđelja. Za sebe Isus kaže kako mu nitko ne oduzima život, već ga on sam od sebe polaže. Nitko ga nije natjerao da bude mučen i ubijen za nas. On dobrovoljno prihvaća smrt radi nas. Snaga leži u slobodnoj volji, u odabiru da ja nešto od sebe dajem najvrjednije. Isus je dao svoj život! Zbog toga ga je Gospodin uskrisio i darovao mu „ime nad svakim imenom”. To ime i danas daje snagu koja pridiže, ozdravlja i daje na koncu vječni život.

Na drugom mjestu u evanđelju Isus kaže kako „veće ljubavi nema od ove, da tko svoj život položi za druge”. Postavlja najveći ideal ljubavi: dati život za drugog, dobrovoljno! Stoga je za nas katolike važno Isusovo ime. Naš život postaje posvećeniji ako ga se spominjemo svaki dan, u svemu što činimo i radimo. Pozvani smo svaki dan obraćati se Gospodinu po njegovu Sinu iskrenim riječima. „Prati nas, Isuse; štiti nas; tebi predajemo ovaj dan; s tobom idem na posao; posveti naše tijelo, neka bude hram Duha Svetoga; daj nam da živimo sveto; ne daj da nam duša padne pod utjecaj Zloga.”: samo su neke od brojnih molitvica u kojima možemo svaki dan zazivati Isusovo ime za vlastito posvećenje, ali i na dobro drugih.

Nadalje, uz naglasak na snagu svog imena Isus u evanđelju izdaje „poslanje” svakom od nas kako treba ići i mnogim drugim ovcama koje nisu iz njegova ovčinjaka. I njih treba dovesti u jedno Kristovo stado. Kako znamo da su neke ovce zalutale? Kaže drugo čitanje, Ivanova poslanica: „Svijet nas ne poznaje zato što ne poznaje njega” (1 Iv 3, 2). Mnogi su razlozi zašto druge duše nisu upoznale Isusa, ili su ga upoznale djelomično, površno. To u isto vrijeme treba zabrinjavati i poticati svakog kršćanina. Zabrinjavati jer se pitamo: „Kuda će njihove duše? Kako će njihov život teći bez Isusa?” Možda je naš poneki mlak primjer vjere odbio takve duše. Poticaj nam može biti da i sami molimo za one koji su daleko od Isusa, i da ne propustimo nikada posvjedočiti takvima da je naš Bog dobar i milosrdan, da je Isus dobri pastir koji vapi i za njima i žarko želi da mu se vrate. Svi tako imamo poslanje sudjelovati u službi Dobrog Pastira, u kojoj svojom molitvom i primjerom kršćanskog života dajemo ovome svijetu nadu, a drugima donosimo Krista. Očigledno je kako kršćanstvo nije svijet za sebe, već prilika usmjerena na drugog i za drugog. Ono gubi svoju svrhu ako se drugoga zanemari, a pažnja usmjerava samo na sebe. Da su drugi važni, svjedoči Isus u jednom drugom evanđeoskom izvještaju, u paraboli o izgubljenoj ovci. Tamo kaže: „Koji to pastir ne bi ostavio svojih 99 ovaca i otišao potražiti onu jednu izgubljenu?” Možemo si postaviti pitanje: „A koji bi pastir to učinio?” Jer bi to bio svojevrstan paradoks: da netko napusti veliko stado radi jedne ovce. Ipak postoje i takvi pastiri koji su spremni ostaviti sve i ići u potragu za izgubljenom ovcom, tj. dušom. Reći će papa Franjo kako nitko nema pravo reći da nitko ne valja dokle god na ovome svijetu postoji samo jedna dobra osoba.

Jer po toj osobi nada živi. To je logika Isusove ljubavi prema nama. Takav je naš Bog – kao pastir koji voli svoj ovčinjak i sve će učiniti da ga očuva. Čovjeku i njegovu razumu teško to je teško shvatljivo. Zato se Božja ljubav ne može razumjeti, već samo prihvatiti! Isus se koristi ciljano slikom dobrog pastira da nam približi Očevu privrženost i ljubav prema svakom čovjeku. Svoj najizvrsniji primjer ljubavi pokazao nam je svojom žrtvom na križu. Umro je za nas da bismo mi mogli živjeti. Njegova nas žrtva na jedan način obvezuje da pazimo jedni na druge, da jedni drugima pristupamo onako kako bi to Dobri Pastir učinio.

Ne znači to nužno preuzimati tuđe križeve ili muke, ali možemo biti jedni drugima osvježenje, odmor, poticaj i podrška: svojim hrabrim življenjem i vjerom u Boga, pravim bratoljubljem.

Istinsko bratoljublje i ljubav prema Bogu naročito se ostvaruju u svećeničkom i redovničkom pozivu.

Na 4. vazmenu nedjelju – nedjelju Dobrog Pastira – Katolička Crkva osobito se sjeća i moli za nova duhovna zvanja. Zvanja ne nastaju sama od sebe, nisu proizvod sudbine, već je Bog njihov inicijator. On je taj koji poziva, ne s nekog drugog planeta ili džungle, već konkretno iz naših obitelji. Da bi bilo zvanja, potrebno nam je i zdravih, katoličkih obitelji, koje dnevno mole i nedjeljom slave svetu misu. Iz takvih su se obitelji do sada redovito rađala nova duhovna zvanja. Isto tako, potrebni su nam svećenici i redovnici koji su svjedoci evanđelja, koji se zalažu za takve obitelji i čuvaju ih kao pastir svoje stado. Molimo Gospodara žetve neka pozove takve mladiće i djevojke koji će iz vlastitih ideala poći u svećenike ili časne sestre; koji će iz oduševljenja za Isusom Kristom biti dobri pastiri – ako treba zbog ideala ljubavi koje nam je pokazao Isus kao dobri pastir te se izložiti za svoje vjernike, čak i na vlastitu štetu; koji će primjerom molitve i žrtve biti spremni trpjeti i na vlastitoj koži.

Braćo i sestre, Dobri Pastir sve nas poziva, ne samo svećenike i časne sestre, sudjelovati u brizi za jedno stado – Božje, po uzoru na Isusa Krista. Jer on je dobri pastir, onaj koji polaže svoj život za ovce, da bismo mi, njegove ovce, mogli živjeti.