Čitanja: 2 Kr 4,8-11.14-16a; Ps 89; Rim 6,3-4.8-11; Mt 10,37-42
Možda smo u svojoj prvoj mladosti maštali kako ćemo ostvariti neki posebno veliki cilj, međutim, život redovito pred nas stavlja naizgled prozaične stvari: treba oprati posuđe, pomoći djetetu da zaveže vezice na cipelama, čekati u redu na blagajni…
Evo, i Isus maksimalno pojednostavljuje stvar. Evo što on traži od svojih učenika: „Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća“. Međutim, kada bolje pogledamo male stvari zapravo i nisu male. Za skladan i miran život u obitelji potrebno je svakodnevno činiti kućanske poslove… Nadalje, ono što je meni sitnica, nekome je važno. Evo, djetetu je velika stvar naučiti vezati vezice na cipelama. A da bi čovjek činio takve „male“ stvari, potrebno je imati oko i srce. Oko, da čovjek zapazi potrebu drugoga i prije nego bude zamoljen. Potrebno je onda imati i srce – ljubav i razumijevanje. Tako ćemo onda otvoriti vrata onome tko ima pune ruke vrećica, jednako ćemo tako često upitati u kući ili u gostima: „Mogu li što pomoći?“ i prionuti uz obične kućanske poslove. Djeca će se tako učiti pospremati za sobom, biti uljudna prema starijima. „Mala“ a ipak velika stvar bit će nazvati djeda i baku, obradovati ih kakvom sitnicom ili lijepom gestom. „Čaša hladne vode“ može biti strpljiva i lijepa riječ u kući i u susjedstvu, može biti praštanje puno razumijevanja. Maleni dar – ako je iskren i od srca – čestita će čovjeka obradovati više neko skupocjeni nakit. Jer, dar, usluga i pomoć izraz su poštovanja i ljubavi. Maleni dar o kojem Isus govori zapravo je naše uljudno ponašanje – ako je od srca… Tko to čini učinit će – bude ili prilike – i ono veliko. Tko ne čini male stvari, neće znati činiti ni velike. Upravo tako veli i Isus: „Tko je vjeran u najmanjem, i u najvećem je vjeran.”