Na današnji blagdan, spominjemo se događaja iz ranog Isusova djetinjstva. Josip i Marija sa Isusom u naručju, izvršavaju zakon koji je Bog preko Mojsija dao svom izabranom narodu. Po tom su zakonu, četrdeset dana poslije poroda, roditelji morali donijeti svog prvorođenca u Hram u Jeruzalemu, da ga posvete Bogu. Tom prilikom su svećenici u hramu blagoslovili majku i tako je obredno očistili od poroda. Roditelji djeteta, tom su prilikom bili dužni žrtvovati Bogu janje ili par grlica ili golubića.

Kada su Josip i Marija donijeli Isusa u Hram, došao je čovjek imenom Šimun. „Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. Ponukan od Duha, dođe u Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče: “Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga.” (Lk 2, 25-32)

Proročki je navijestio ono što je kasnije i sam Isus rekao za sebe: „Ja sam svjetlost svijeta!“. Krist je pravo svjetlo koje je Bog zapalio za nas i koje nas treba voditi kroz život, prosvijetliti našu pamet, zapaliti naša srca i tako nas uvesti u vječni život. Zato je današnji blagdan Prikazanja Gospodinova, prozvan Svijećnicom.

Smisao naših upaljenih svijeća

Danas mi, na spomen toga događaja, držimo u rukama zapaljene svijeće. Zašto držimo svijeće? Što nam one označuju? Mogli bi puno govoriti o značenju upaljene svijeće, ali danas razmislimo o njezinom dvostrukom značenju.

1. Svijeća označava naš životni hod u pravoj svjetlosti – vjeri.

Dobro znademo da čovjek koji hoda po mraku, bez svjetlosti, lako zaluta i tako upadne u razne nevolje i pogibelji. To je slika čovjeka koji luta svojim životom. To je onaj čovjek koji ne vidi smisao svoga života, niti vidi razlog svoga postojanja. Nema smisleni put, jer ne zna zašto je ovdje ni kamo ide.

Nasuprot tome, ne luta onaj čovjek tko ide za svjetlom, taj lako ide pravim putem i bez opasnosti stiže k svome cilju. Takav čovjek je slika čovjeka vjernika.  Naime, sama tjelesna spoznaja ljudskog života ne bi mogla opravdati i osmisliti ovaj život. Razum, vid, sluh, njuh, opip i okus su ljudska osjetila kojima spoznajemo ovaj svijet. Snagom spoznaje po svojim osjetilima, čovjek ne može spoznati odakle dolazi, zašto živi ni kamo ide. Potrebno mu je još jedno osjetilo kojim spoznaje dalje i više od zemaljskih osjetila. To osjetilo je naša vjera, a nju nam daje samo Bog.

Ljudi bez vjere vide smisao svoga života samo u užitku. Ako pak užitka nema, onda lako zapadnu u očaj koji lako dovede čovjeka i do samoubojstva.

Ljudi vjere otkrivaju smisao svoga postojanja koji im i u najtežim životnim časovima daje snage da nastave svoj, ponekad, pretežak život.

Vjera postaje svjetlo nade koja neće nikada utrnuti i čovjeka ostaviti u tami. Zato čovjek vjere mora imati pouzdanje nasuprot tjeskobi, očaju i besmislu koje može zahvatiti svakog čovjeka. Istina je, da je čovjekov život ispunjen naporima, nedaćama i nevoljama, ali isplati se živjeti jer život ima svoj smisao u Bogu. U Kristu nam je dan smisao našeg postojanja. Ne samo njegovom riječju, nego i njegovim životom. Možemo biti mirni, jer po njemu možemo ostvariti taj smisao živeći u ovome svijetu u ljubavi i zalaganju za dobro. Tajna o čovjeku skrivena je u Bogu, a jedino je vjerom možemo otkriti.

Čitamo danas u Evanđelju. Bog je objavio starcu Šimunu da ne će umrijeti dok ne vidi Spasitelja. Vjera, da će vidjeti i upoznati Spasitelja, vodila je Šimuna kroz život i dovela ga u jeruzalemski Hram, gdje ga je našao i primio u svoje naručje. Šimun je proročki objavio težinu života koji očekuje Mariju ali i smisao svoga života. Sada može mirno umrijeti jer mu je vjera ispunila smisao života. Čovjeku, na kraju njegova života, može dati pravi mir samo život koji je obasjan svjetlom vjere u kojoj je hodio kroz cijeli svoj život.

Na kraju našega života, Bog nagrađuje postojanost naše vjere i po njoj nas kruni vječnim životom u svjetlosti vječnoj.

2. Svijeća u našim rukama danas označava i Isusa Krista koji je pošao u susret svome narodu da ga spasi.

Prorok Malahija, kojega smo slušali u prvom čitanju, gleda Božjeg glasnika – Mesiju, kako dolazi u Hram. On će biti savršeni svećenik koji će prinijeti Bogu ugodnu žrtvu kojom će očistiti i spasiti svoj narod od grijeha njegovih. Kada su Josip i Marija prikazali Isusa, on postaje put, istina, život i svjetlo života svima koji će ga nasljedovati. Neka nas ove svijeće trajno podsjećaju da smo se i mi kao kršćani uputili za Isusom i da ga želimo nasljedovati. Ako za njim budemo išli, ići ćemo neprekidno u svjetlosti. Oni koji ga ne slijede, u svojem će se mraku o njega spotaknuti na svoju propast. Isus nam po vjeri dolazi da nas povede putem vječnim. Zato ne dopustimo da svjetlo naše vjere zgasne, da i mi u mraku ne propadnemo.

Dan posvećenog života

Danas je Dan posvećenog života. Danas posebno razmišljamo i molimo za osobe koje su odlučile slijediti Isusa kroz zavjete poslušnosti, siromaštva i čistoće. To su redovnici i redovnice. Oni danas obnavljaju svoje zavjete i žele biti Božji svjetionici, osobito ljudima koji hodaju mrakom nevjere. Redovnici i redovnice već sada žive život Uskrsnuća i neprestano nas podsjećaju na cilj i svrhu našeg života.

Molimo Boga, da sve nas, uvijek obasjava Kristovo svjetlo, da naš put za Isusom bude putokaz drugima, a nama sigurni put u vječnost. Amen