Čitanja: Post 15,5-12.17-18; Ps 27; Fil 3,17 – 4,1; Lk 9,28b-36
Ljudima je potreban neki pogled u budućnost, neka slika budućnosti, neka vizija budućnosti. Kad bi toga nestalo ljudi ne bi znali zašto živjeti, izgubili bi volju za životom. Nestankom vizije u budućnost nastao bi krah njihovih života.
Isusovi apostoli i učenici također su imali jednu viziju života s Isusom. Njihova je vizija bila – visoki položaj u Isusovom kraljevstvu.
Isus zato odvodi svoje apostole na brdo. Uzima trojicu: Petra, Jakova i Ivana i pred njima se preobrazi. U tren oka pred njima se pojavila sjajna vizija kojoj su se nadali – slava s Isusom. Ta ih je vizija toliko zanijela da su rekli: „Ostanimo ovdje jer dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Iliji i jednu Mojsiju“. Bili su uvjereni da su sad vidjeli ono pravo što su tako željno očekivali i bili su prezadovoljni.
No, Isus im kaže: Ne možete preskočiti ništa. Preskok nije moguć. Povijest treba nastaviti – još moramo ići kroz ljudsku povijest, a to je rad, muka, patnja, trpljenje pa i smrt, a tek onda dolazi ono neviđeno lijepo i dobro.
Ovu zbilju povijesti mnogi ljudi žele preskočiti i naći se odmah u raju. To još nikome nije uspjelo jer je nemoguće. Isus nam je u svom preobraženju pokazao onu zadnju viziju i svoga i našeg života. Ona dolazi tek iza ovoga života. Da bismo došli do toga života još treba mnogo toga pretrpjeti, proći kroz smrt i uskrsnuće pa tek onda k Isusu. On jest već u drugom životu, ali mi smo još ovdje. No, mi imamo viziju konačne svoje budućnosti i znamo zašto smo odlučili ovako kršćanski živjeti. Znamo zašto ići za Isusom i slijediti ga ne samo kroz preobraženje nego kroz poniženje, patnju, muku i smrt ali i uskrsnuće.