Nekad davno, davno u zoru čovječanstva, odmah nakon prvog ljudskog grijeha, kad je Bog vidio jadno stanje čovjeka koji se uzoholio i namislio sam bez Boga graditi svoj život, dao je Bog čovjeku jedno veliko obećanje: “Ja ću vam poslati Spasitelja!” Koliko je milijuna godina prošlo u kojima je čovjek čekao ispunjenje Božjih obećanja nije nam poznato, ali znamo da je bilo dugo, vrlo dugo. Kroz to dugo vrijeme mnogi su zaboravili Božja obećanja. a mnogi su iskrivili smisao tog obećanja a mnogi su prestali vjerovati u  to obećanje. Mnogi su pak nadodali k tome obećanju i svoje želje. No, Bog je vjeran i točan u svome obećanju.

     Izvršenje toga obećanja došlo je na onom mjestu i u ono vrijeme koje je Bog najavio po svojim prorocima. Kada je nastupila punina vremena u Betlehemu, u zemlji Judinoj, Djevica je Marija porodila obećanog Mesiju, Utjelovljenu Riječ Božju.

     Ispunjenje toga obećanja moralo se  prema Božjoj odluci, dogoditi u “izabranom narodu izraelskom”. Bog je sam odabrao taj narod i vodio ga kroz nebrojene nedaće i nevolje učvršćujući vjeru u tom narodu. No, unatoč tome mnogo se  puta činilo kao da je prekinuta nit toga obećanja. Teško je bilo očekivati da će taj “izabrani narod” ispuniti svoje poslanje u svijetu, tj. sačuvati vjeru u pravoga Boga i sačuvati obećanje o dolasku Spasitelja na svijet. Osobito su teški bili dani robovanja u Egiptu kroz 400 godina, a još teži dani za vrijeme babilonskog ropstva kad je bio porušen Jeruzalem i zatrto političko i vjersko središte. No, Bog je uvijek tako vodio sudbinu naroda da je uvijek od nekuda došao spas i nit se Božjih obećanja nije prekinula.

     Kad se ispunilo vrijeme koje je Bog odredio, Božje se obećanje ispunilo. “Riječ je tijelom postala”, Sin Božji se je utjelovio, tj. uzeo našu ljudsku narav i naše ljudsko tijelo i rodio se među nama kao pravi Bog i čovjek. Bilo je to u Betlehemu u siromašnoj štalici što danas slavimo. Od tog dana je Bog među nama i On, Sin Božji postao je i Sin Čovječji.

     Božja nit spasenja tek pravo započinje Isusovim rođenjem. Božja briga za čovjeka nije prestala, ona tek Kristovim rođenjem dobiva svoju snagu. Doduše ateisti, bezbošci niječu svaki utjecaj Boga na ljudsku povijest, jer niječu i samu Božju opstojnost. Panteistima je nejasan pojam Boga, zato im ne može biti jasan odnos Boga prema čovjeku. Vijernici, naprotiv, surađujući s utjelovljenim Sinom Božjim Isusom Kristom vjeruju u neprekidnu brigu Boga za čovjeka. Rođenje je samo čvrsti početak suradnje Boga s čovjekom. Vjernik u “novom svjetlu” koje je došlo na svijet i koje prosvjetljuje svakog čovjeka gradi svoj život, gradi život svoje obitelji, izgrađuje svoj narod i svoju domovinu. Po Kristovom rođenju vjernik je postao svjestan svoga dostojanstva, postao je svjestan da je stupio u nove odnose s Bogom. Sada više nije odbačen i propao čovjek grijeha, buntovnik protiv Boga, nego je Kristovim spasenjskim djelovanjem postao Isusov brat i “posinjeno dijete Božje”. Kako kaže Sv. Ivan apostol i evanđelista u današnjem Evanđelju: “Koji su njega, utjelovljenog Boga primili, dao im je moć da postanu djeca božja”. Sin Božji ima drugačiju budućnost nego otpali rob i buntovnik. Naša je, dakle, budućnost određena njegovim rođenjem i okrenuta na pravu stranu sreće u vječnosti. Takvu budućnost mi vjernici gradimo

     Pripovijedao mi je jedan kolega, župnik, sada već pokojni, kako se u jedno njegovo selo, po završetku II. svjetskog rata vratio jedan njegov suseljan, mještanin, partizanski ratni poručnik i odmah započeo ateističku propagandu. Navijestio je borbu protiv Boga, protiv vjere, protiv Crkve, protiv svećenika. Galamio je po čitavom selu: “Sada nastupa narodna vlast kojom ćemo graditi bolju i sretnu budućnost. Ne treba nam više Boga, možemo mi sami, ne treba nam vjera koja zaluđuje sirotinju, ne trebaju nam svećenici koji nam mnogo toga brane i suzuju našu slobodu. Ne treba nam više niti govoriti kako ćemo živjeti. Mi ćemo živjeti slobodno i onako kako se nama bude svidjelo bez ikakvog moraliziranja Ovo smiješ a ono ne smiješ. Naše će društvo biti slobodno bez Boga i moralnosti.”

     Mi koji smo u to vrijeme živjeli na svojim smo leđiam osjetili tu slobodu kad si za jednu riječ mogao dobiti deset godina zatvora a za neku, nazovimo tako, propagandu mogla te  noć pojesti da više nikada nitko nije znao kako i kamo si nestao. Mnogima i mnogima se baš to dogodilo. U toj i takvoj slobodi nisi smio drugačije ni misliti, a kamoli govoriti ili što drugo učiniti. Zar se to može zvati sloboda? Zar je to bolja budućnost’ Čak i mnogi koji su se za vrijeme rata borili u šumi, znali su govoriti: “Jesmo li se mi za to borili?” No, takvu nam je sjajnu budućnost propagirao taj partizanski poručnik. Počeo je on od svoje kuće. Vlastitu braću je optužio i strpao u zatvore. Staru drvenu zagorsku kućicu očistio je od raspela, koje je vjekovima visjelo u kutu, i onih svetih slika koje su bile jedini ukras zagorskih drvenih kućica. Ocu i majci je zabranio ići u crkvu i glasno moliti u kući. Čitavo je selo terorizirao. Postao je prvi pretsjednik mjesnog odbora. On je jedini mogao nositi oružje o pojasu. On je tjerao susjede na dobrovoljno-prisilni rad u ličke šume. On je čistio susjedove tavane od žita i kukuruza. Tada je prisilio jednu seosku djevojku da se oženi s njime. Bila je to prva svadba bez crkvenog vjenčanja u selu. Rodio mu se i sin. Bilo je prvo nekršteno dijete u selu. Umro mu je otac. Bio je to prvi sprovod u selu bez svećenika, bez križa i bez zvonjave crkvenih zvona. No, bez Boga nema mira ni u srcu a niti u kući. Iz njegove se kuće svakodnevno čula samo psovka, kletva i svađa. Nije dugo uživao slobodu bez Boga. Jednog dana iza teške svađe sa ženom, prijetio je ženi pištoljem. Vlastita ga je žena tada udarila sukačem za mlince po glavi, a kad je pao na pod još ga nekoliko puta udarila sukačem po glavi i tako je neslavno završio svoj život bez Boga. Kad je stigla milicija u kuću još je držao pištolj u ruci kojim je prijetio svojoj ženi. Žena mu čak nije bila ni kažnjena jer je uspjela dokazati da ga je ubila u samoobrani. Na spovod mu nije došao ni sin ni žena a niti jedan susjed. Milicija je iz susjednog sela dotjerala četvoricu muškaraca koji su iskopali grob i ukopali ga na groblju. Bio je pokopan kao pas. Stavili su mu neku dasku s petokrakom na grob ali već drugi dan ni te daske nije bilo na grobu. Ni dandanas mu grob nije obilježen. Kakav život, takva i smrt, a takva i vječnost.

     Grozna priča o čovjeku koji je nakanio život na zemlji sagraditi bez Boga. To je samo jedna od mnogih takvih priča.

     Draga braćo! Mi koji danas slavimo Božić sigurno znamo da nije moguće bez Boga graditi sretnu budućnost. Mi smo Boga primili u svoje ljudsko društvo jer je On tako htio, jer je htio doći k nama i zajedno s nama graditi našu budućnost. Zbog toga mi danas radosno slavimo njegovo rođenje. Od tog rođenja počinje naša sretna budućnost jer nas je uzeo za braću i  učinio nas djecom Božjom

     Zato imamo pravo danas biti na osobit način radosni pa u tom ozračju veselja vama, ovdje prisutnima, i vašima kod kuće  svim našim župljanima dobre volje želim sretan i blagoslovljen Božić. Amen.