Čitanja: Iz 11, 1-10; Rim 15, 4-9; Mt 3, 1-12
„Ja krstim vodom”, viče Ivan u današnjem Evanđelju, „ali dolazi iza mene jači koji će vas krstiti ognjem i Duhom Svetim. On već drži vijaču u svojoj ruci kojom će očistiti žito od pljeve. Tada će žito staviti u svoje žitnice a pljevu će spaliti ognjem neugasivim“.
To su ozbiljne opomene. No, te opomene vrijede samo za ozbiljne ljude, za one kojima je više stalo za vječnost nego za zemne užitke. Čovjek se, dakle, mora otrijezniti i uozbiljiti.
Pripovijeda jedna srednjovjekovna priča: Jedan sveti pustinjak imao je u svojoj kolibi čarobno ogledalo. U tom je ogledalu svaki čovjek mogao vidjeti svoju golu dušu i sve što je na njoj. Dolazili k pustinjaku i gledali svoju dušu. Došao tako i jedan mladi plemić i stao pred pustinjakovu kolibu. Pustinjak izađe i pozdravi mladića a on mu reče: „Daj da vidim tu tvoju čaroliju.“ Pustinjak mu pokaže rukom prema vratima kolibe i plemić uđe unutra. Mladić je stao pred ogledalo i dugo, dugo promatrao. Odjednom izleti van iz kolibe vičući: „To više ne mogu gledati.“ Reče mu pustinjak: „Još nisi sve vidio, uđi opet unutra“. Uđe ponovo mladić i stane pred ogledalo Za čas izleti van vičući: „Ja sam grozan čovjek“. Pustinjak ga ponovo ugura u kolibu da vidi do kraja kakav je. Ponovo je mladić stao pred čarobno ogledao, zastao svega par minuta i izjurio van iz kolibe vičući: „Ja nisam čovjek, ja sam đavao, ja sam gori od đavla. Daj stresi s moje duše tu grehotu, tu grozotu. Ne mogu si više pogledati svoje lice“. Kleknuo je do nogu pustinjaka i iskreno ispovijedio sve svoje grijehe. Napravio je čvrstu odluku da promijeni svoj zao život. Iza toga se ponovo vratio u pustinjakovu kolibu. Nakon nekog vremena izašao je van sav nasmijan vičući od veselja: „Sada sam sebi sličan.“
Draga braćo i sestre, vrijedno je da se mi malo pogledamo te vidimo kakvi smo mi. Da vidimo, jesmo li sebi slični? Kakvo nam je lice?