ČITANJA: Jr 33, 14-16; Ps 25, 4bc-5. 8-10. 14; 1Sol 3, 12 – 4, 2; Lk 21, 25-28. 34-36

Mi, čitav svijet i sva naša povijest putujemo, idemo ususret jednoj budućnosti koju nam je Bog odredio.

U današnjem Evanđelju Isus govori o znakovima koje treba prepoznati, po kojima možemo spoznati da se bliži dan i čas kad ćemo ugledati Sina Čovječjega kako dolazi s velikom moći i silom. Tada za neke dolazi spasenje a za neke propast već prema tome s kime su se udružili, s kime su se uputili kroz svoj život.

Ovaj nas Advent, kao nama darovano vrijeme, želi upozoriti, sam Isus kaže: „Pazite da vam srca ne otežaju u proždrljivosti i pijanstvu i životnim brigama, da vas taj dana ne zatekne nepripravne.“ To bi bila propast.

U pravoj pripremi i pravoj spremnosti, kazao je mudrac, jednim okom gledamo zemlju kuda hodamo a drugim okom gledamo nebo kamo smo se uputili. Ne bi valjalo oba oka uperiti na zemlju i zaboraviti nebo ali bi isto tako bilo pogrešno kad bi netko oba oka uperio samo prema nebu i zaboravio da je samo čovjek koji hoda po zemlji.

Kaže jedna anegdota kako je jedan seljak došao k poznatom svetom redovniku i upitao ga kako i na koji način bi se on najsigurnije spasio. Redovnik mu je smjesta odgovorio: „Obrađuj svoju zemlju i gledaj na nebo. To je za tebe jedini put spasenja.“

Naša nam vjera neprekidno usmjeruje oči u pravim smjerovima i prema zemlji i prema nebu i stavlja nam pred oči Isusove riječi: „Budni budite i u svako doba molite da spremni možete stati pred Suca, Sina Čovječjega.