Nedjelja Cvjetnice početak je Velikog tjedna. U punini svojeg liturgijskog sadržaja, Cvjetnica snažno izražava bit tzv. Vazmenog misterija: kroz muku, poniženje i smrt, Krist dolazi do života, pobjede i ulazi u svoju slavu. Staro je ime ove nedjelje u rimskoj liturgiji 4. i 5. stoljeća bilo Dominica de passione Domini, odnosno Nedjelja muke Gospodnje, jer nas ona uvodi u tajnu Velikog petka. Kasnije joj je ime Dominica in palmis, tj. Nedjelja palmi (cvijeća). Do naših dana su se sačuvala ova oba naziva i spojila su se u jedan: Dominica in palmis de passione Domini – Nedjelja cvjetnica i muke Gospodnje.
Bogoslužje ima dva dijela: blagoslov grančica i procesiju s njima te svečani spomen muke i smrti Kristove. Boja liturgijskog ruha je crvena i znak je istodobno Kristove mučeničke ljubavi i vatre Duha od koje je Isus gorio i izgorio.
Po uzoru na Jeruzalem, misno slavlje započinje procesijom s maslinovim ili palminim grančicama, a kod nas ponekad i grančicama od nekog drugog cvijeća, koje su znak naše odanosti Kristu Kralju. Tim činom se ponavlja gesta oduševljenja naroda koji je Isusa dopratio iz Betanije u grad Jeruzalem. Grančicama iz procesije okitit će se križ ili sveta slika u kući i ona će biti znak i podsjećati će nas da ostanemo vjerni Kristu Isusu sve do druge Cvjetnice.
No, Cvjetnica je dvoznačna. Mnoštvo koje je Isusa na svečanom ulasku u Jeruzalem ponijelo kao slavodobitnika, nakon što je shvatilo da se prevarilo u svojim očekivanjima da će Isus uspostaviti zemaljsko kraljevstvo i istjerati Rimljane, svoj „Hosana! ” je za nekoliko dana pretvorilo u „Raspni ga! Raspni! ”. Običaj da Muku čitaju ili pjevaju trojica pojavio se već na prijelazu iz 1. u 2. tisućljeće.
U Isusovoj muci proživljava se muka Crkve i svijeta i vlastita muka. Po njoj postajemo osjetljiviji prema Gospodinu te s više pažnje i srca pristupamo našim bližnjima. U svima nama, liturgija Cvjetnice, želi probuditi vjeru, koju je u satniku pod križem probudio umirući Isus, kako bi zajedno s njim mogli reći: „Doista, ovaj bijaše Sin Božji! ”.