Spomendan Marije, Kraljice neba i zemlje, uveo je na završetku Marijanske godine 1954. papa Pio XII. Naime, isti je Papa proglasio godine 1950., na svetkovinu Svih Svetih dogmom, da je Marija uznesena dušom i tijelom u nebesku slavu, da je ondje proslavljena uz svoga Sina. Potom je u spomen na 100. obljetnicu proglašenja vjerskom istinom da je Marija bez grijeha začeta – dakle Bezgrješna – proglasio Marijansku godinu i na završetku te godine okrunio u Rimu drevnu Marijinu sliku – ikonu zvanu – Spasiteljica rimskoga puka te uveo spomenuti blagdan.
Uz Sina koji je Kralj treba da bude i Majka – Kraljica, to bijaše misao i to je nakana slavljenja Marije kao kraljice. Kad se govori o Mariji kao kraljici onda se time želi izraziti jedna od njezinih bitnih značajki. Naime, sve je kod Marije utemeljeno u njezinu bogomajčinsvu, u njezinu majčinskom odnosu prema Kristu, Kralju i Gospodaru svega stvorenja. Zbog svoga bogomajčinstva ona je pošteđena od istočnoga grijeha, bila je slobodna od bilo kakva grijeha. Ona je ljudsko biće koje je dosegnulo svoju puninu u nebu. Ondje je dušom i tijelom, u nebeskoj slavi, ona je uzor, slika otkupljena čovjeka, ona je od svih prva, najsavršenija – ona je jednostavno ona koja u svemu prednjači – a to znači – biti kraljica!
Na spomenadan Blažene Djevice Marije Kraljice, slavimo Mariju koja je na nebu okrunjenu. Slavimo slavno otajstvo Gospine krunice. Slavimo završnu dionicu Marijina života. Slavimo ženu iz Knjige Otkrivenja; odjevenu suncem, mjesec pod nogama, a oko glave kruna od dvanaest zvijezda. Toliko puta se dnevno utječemo Mariji riječima: „Zdravo, Kraljice! Majko milosrđa! “ Na ovu svetkovinu trebamo zahvaliti Gospodinu što imamo takvu kraljicu i gospodaricu naših života i pod čiju se moramo stavimo zaštitu!