Opisuje evanđelista kako je Isus stajao uz obalu mora i opazio Šimuna i brata mu Andriju kako ribare. Tada im je Isus jednostavno doviknuo: „Hajdete za mnom! Učinit ću vas ribarima ljudi“. Kako su oni reagirali na taj poziv? Kaže evanđelista: „Oni brže bolje ostave mreže i pođu za njim“. Malo podalje ponovo je ugledao dva brata Ivana i Jakova koji su s ocem ispirali mreže. I njih je pozvao na isti način. I oni su ostavili oca i mreže i pošli za Isusom. Kakav je to bio poziv?
Svaki čovjek koji planira ili organizira neki pokret ili neku političku stranku ili revoluciju obećava svim svojim sljedbenicima ili istomišljenicima neki dobar položaj, čast, neki dobitak koji ih čeka nakon sretno završenog njihovog pothvata. Isusov poziv upućen apostolima bio je sasvim drugačiji. Isus im je samo naznačio posao: „Učinit ću vas ribarima ljudi“. I još im daje jedno drugo obećanje. On proriče svojim apostolima: „Ako su mene mrzili i vas će mrziti, ako su mene progonili i vas će progoniti“. Isus im ne obećava nikakav visoki položaj, nikakvu dobit, nikakvu čast. Naprotiv.
Mi smo Isusovi učenici, sljedbenici u današnjem vremenu i na prostoru gdje živimo. Znamo da nam kršćanstvo ne može donijeti neku korist, neki položaj u ovom svijetu. Kršćanstvo i svaki od nas kršćana ima u svijetu jednu časnu službu svjedočanstva za Isusa, svjedočanstva za duhovne vrednote kao što je mir, sloga, sloboda, ljubav i praštanje. To je svjedočenje za bolji svijet za pravedniji svijet. Kršćanstvo ne svjedoči neku znanost. To čine učenjaci. Kršćani samo propagiraju i bore se za bolji svijet koji se najprije ostvaruje u srcima ljudi a onda tek na ulicama ovoga svijeta. Mi kršćani, učenici Isusovi, primili smo poziv svjedoka boljeg svijeta pa nastojmo to svjedočanstvo ostvariti, ne toliko riječima koliko svojim djelima i životom.