Današnje nedjelje slušamo kako je Stjepan, đakon, održao Židovima strastveni govor i iz Pisama dokazao da je Isus Mesija. Ostali su zatečeni. Sve im je dokaze poizbijao iz ruku. Škripali su zubima jer nisu znali što bi mu odgovorili. A najviše ih je razbjesnilo to što su vidjeli da je on doista „pun Duha Svetoga”. Pa ipak, Stjepanove riječi nisu dopirale do njihova okorjela srca. Sve je to Stjepan vidio i duboko se ražalostio. Stoga ih oštro prekorava da su „tvrdovrati i neobrezanih srdaca” te da se uvijek opiru Duhu Svetome. Zatim, ugledavši Isusa u nebeskoj slavi Stjepan pun Duha Svetoga govori: „Evo vidim nebesa otvorena i Sina čovječjega gdje sjedi zdesna Bogu”. I evo konačnog odbijanja Božjeg spasenja: Stjepanovi protivnici zatisnuše uši, izbaciše ga izvan grada i kamenovahu.
To je ona tajna čovjekova odnosa prema Bogu. Bog se toliko puta, uporno i uvijek iznova obraća čovjeku, „konopcima ljubavi” ih privlači, a čovjek, po svojoj ludosti ostaje u nekim svojim privremenim ovozemnim prohtjevima.
To se itekako i na nas odnosi. „Zatisnuše uši”. Koliko sam ja otvoren za Božju riječ, za Božju pouku, za Božje naputke? Koliko sam ja spreman mijenjati svoje stavove, makar dugo živio po njima? Pogledajmo se. Poput onih pismoznanaca i mi puno toga znamo, puno toga nam je rečeno, štoviše, a Gospodin nam i nadalje svednevice progovara. I? Slušamo ono što želimo čuti, a od onog neugodnog se jednostavno isključimo. Zašto ja zatvaram svoje srce? Na koju riječ ja zatiskujem svoje uši? Možda do mojega srca nikako da dopre riječ o pomirenju. Sjetimo se kako Gospodin veli: „Evo, na vratima stojim i kucam. Otvori li tko, ući ću i večerati s njime. ”
Strašno je kad se čovjek Bogu zatvara, kad pred Božjom riječju zatiskuje uši. Zazovimo zato iskreno Gospodina riječima psalmiste: „Prikloni mi srce propisima tvojim i o čudesima ću tvojim razmišljati.”