Isusovom mukom, smrću i Kristovim uskrsnućem dogodila se jako velika promjena u vjeri Isusovih učenika. Do tada je Isus bio tjelesno prisutan među njima. Gledali su tjelesnim očima, čuli su njegov glas tjelesnim ušima, vidjeli su njegova čudesna djela – čudesa. Iz svega tog viđenog i čuvenog zaključivali su da Isus nije običan čovjek nego od Boga poslani. Neki su tu vjeru jasno i glasno ispovjedali;  kao npr. Petar kad je Isusu rekao: “Ti si Krist, Sin Boga živoga”. Neki apostoli nisu čak ni vjerovali, kao npr. Juda koji ga je za novac izdao. Do tada se  ipak njihova vjera temeljila na nečem što je zemaljsko pa je zato Isusovom smrću bila pokolebana. Ali sada, nakon uskrsnuća, Isus je njihovu pokolebanu vjeru morao zapaliti u njima i podržati je svojim mnogim ukazanjima. No, nakon uzašašća više im se nije ni ukazivao, bio je to konačni rastanak s vidljivim Isusom koji je sada uzašao Ocu i od tada njegova tjelesnost sjedi u slavi zdesna Ocu. Za apostole i za cijelu zajednicu njegovih vjernika ili Crkvu počinje nova stvarnost. On sjedi uz Oca i moli Oca da pošalje njegovoj Crkvi Duha Svetoga koji će tumačiti vjeru u njima, čuvati vjeru od zabluda i njih voditi i jačati u ljubavi, tj. vršenju Kristovih zapovijedi.

      Crkva je od tada do danas svjesna da je ustrajnost u vjeri i istini, ustrajnost u novonastalom životu po ljubavi, dar Duha Svetoga. Zato i danas svojim vjernicima na početku njihovog prvog vjerničkog života prenosi Kristov dar Duha Svetoga sakramentom svete Potvrde. Taj Duh osposobljava vjernike za miran i miroljubiv suživot sa svim ljudima pa čak i progoniteljima.

      Čitamo u evanđelju Isusove riječi: “Ja ću moliti Oca i on će vam poslati drugog Branitelja da bude zauvijek s vama, Duha istine, kojega ovaj svijet ne može primiti.” Taj od Oca poslani Duh podržava u Crkvi i daje Crkvi dva najljepša dara. Prvo ustrajnost u istini vjere i drugo ljubav koja je jedina i prava prepoznatljivost Crkve. Ustrajnost u istini vjere jest dar Svetoga Duha. Crkva je sastavljena tako da joj je Glava najsvetiji Sin Božji ali Tijelo Crkve sastavljeno je od slabih i zabludi podložnih, čak i grješnih ljudi. Isus je to znao. Nije obećao da će svi crkveni ljudi biti živi sveci nego ljudi puni ljudskih slabosti, ali joj je unatoč svega zagarantirao ustrajnost u vjeri po daru Duha Svetoga – po garanciji i vodstvu Duha Svetoga.

       Duh Sveti daje i jača ljubav u Crkvi prema Kristu i njegovim zapovijedima. Sve Božje zapovijedi, njih deset, utemeljene su na jednom temelju, na ljubavi prema Bogu, prema bližnjemu, prema samom sebi i prema svemu stvorenome pa i ovoj stvorenoj prirodi jer je djelo Božje, jer je svojina Božja. Ta Kristova ljubav ostvarena od članova Crkve bit će od sada znak Isusove prisutnosti u svijetu. On sam kaže: “Po tom će svijet znati da ste moji sljedbenici ako se budete ljubili međusobno.” U toj je ljubavi sadržan naš cjelokupni odnos prema Bogu, prema čovjeku sa svim božanskim i ljudskim zakonima, sa svom socijalnom pravdom, sa svom dobrostivom i humanom djelatnošću. U njoj je sadržan naš odnos prema svijetu, njegovom bogatstvu, sadržan je i naš odnos prema prirodi i njezinom očuvanju. Zbog ove ljubavi vjernik se ne smije dati nadmašiti ni na jednom području svoga djelovanja, bogoljubnosti, čovjekoljubnosti, a niti u brizi za materijalni i duhovni napredak svijeta. Amen.